Povijest o zemlji i narodu uz obale rijeke Nila saznajemo iz zapisa grčkih putnika, učenjaka i filozofa te također od povjesničara Manetona koji je napisao prvu povijest Egipta. Egipat je već u neolitu imao razvijenu kulturu i umjetnost. Etničke skupine koje su klimatske prilike prisiljavale na migracije prema Nilu, na svojem su putu ostavljale i brojne prikaze plesa. Početne plesne norme su se stalno nadopunjavale i proširivale te su nastajali novi plesni oblici.
Stara država (2686-2181. god.pr.Kr.) predstavlja kulturno i državno najzaokruženije razdoblje egipatske povijesti. Plesovi tog doba pokazuju jedinstvenost, reljefi na kojem su plesačice u živahnom pokretu, sa smjelo u vis izbačenom nogom i zabačenim gornjim dijelom tijela. Sakralni plesovi tog razdoblja bili su svjesno oblikovane umjetničke kreacije i simboličke trasformacije nekadašnjeg doživljaja ekstaze. Primjer tzv. strogog plesa iz doba stare države: plesačice s uzdignutim i prema van okrenutim rukama koračaju mirno, dok im dvije žene daju ritam udaranjem dlana o dlan.
U Srednjoj državi (1991-1786.pr.Kr.) se usprkos tome što se osjeća da je ples proizašao iz tradicije traži novi izraz, odnosno pokušava se iz preuzetoga stvoriti nešto novo. Tjelesna snaga i vještina se sve više cijene, a plesno-dramski prikazi dobivaju na značenju.U Egiptu su i muškarci i žene plesali uvijek u odvojenim skupinama a događalo se da su u plesu u dvoje ili u skupinama muške likove interpretirale plesačice. Novi duh se očituje u isticanju fizičke vještine, unošenju gimnastičko-akrobatskih elemenata u ples izvan okvira kultnoga i ekstatičnog. Kultura i umjetnost ovog razdoblja nisu vlasništvo isključivo najviših krugova, nego se šire te postaju pristupačne i građanstvu. Žene Srednje države osobitu su pozornost pridavale vitkosti i gipkosti tijela te su se stoga bavile tjelovježbom i plesom. Egipćani se nisu stidjeli tijela, nego su nastojali da ga što dulje održe krepkim i zdravim. To opravdava pretpostavke da su na nekim slikama ovjekovječene njhove akrobatske vježbe i gimnastičke igre koje su izvodili upravo s tim ciljem. Bili su im strani društveni plesovi u današnjem smislu, nisu plesali javno, osim u iznimnim slučajevima kada je to zahtijevao način ophođenja ili propisivao kult.
Nova država (1552-1069.pr.Kr.) započinje provalom Hiksa te za vrijeme Tutmozisa III. Zemlja na obalama Nila postaje najveći imperij svijeta. Pod egipatsku vlast su pale različite rase i plemena i to je uvelike utjecalo na sve vrste umjetnosti u Novoj državi. Egipatsku zatvorenost i ekskluzivnost prijašnjih vremena zamjenjuje živi interes za kulture drugih naroda, tako se i u plesu opaža sve veća sloboda. Zanimanje za stranu umjetnost rezultira i velikim priljevom stranih plesača, osobito su strane princeze uživale velik ugled i davale plesovima faraonskih harema nove smjerove. U građanskim krugovima se zapaža profinjeniji ukus, za svoje raskošne gozbe angažiraju egzotične i domaće plesne umjetnike prema uzoru na svetkovine u palačama moćnih dostojanstvenika. Novost su predstavljali i svjetovni plesovi koje su izvodili profesionalni plesači. Opće blagostanje u zemlji usmjerilo je ukus prema lirskim plesovima sa stanovitom mekoćom u pokretima, držanjem tijela, stavom glave i položajem ruku izražavaju se osjećaji i njihovo stupnjevanje od osjete do oduševljenja, od pobožnosti do erotike.
Za razliku od prijašnjih kolektivnih plesova, plesova u dvoje ili u malim skupinama, u Novoj državi se razvija improvizirani solo ples. U Novoj državi brišu se granice između sakralnog i profanog plesa. Strogi prije isključivo kultni plesovi, prikazivali su se i na svjetovnim svečanostima i zabavama, a u religiozne plesove uvode se slobodni elementi. U hramovima se pojavio i erotski obojen, ekstatični ples. Konzervativno svećenstvo borilo se protiv unošenja svjetovnog duha Nove države u kultne svečanosti, pa su neko vrijeme tako razuzdani plesovi bili zabranjeni.
Plesne cipeleNaučite plesati uz Youtube