Mezopotamija spada u prve ljudske civilizacije, a nalazi se između dviju rijeka Eufrata i Tigrisa, a danas su na tom prostoru Irak i manjim dijelom Sirija. Arheološki nalazi novog doba su otkrili bogata kulturnopovijesna zbivanja na tom području. Prisutnost plesa i plesnih igara bila je prirodna pratnja u važnim životnim manifestacijama pripadnicima ranih urbanih kultura. Najvažnije mjesto su zauzimali tipovi plesa s religijskim i magijskim motivima jer su im središta duhovne kulture bili vjera i kult. Kod proslave Nove godine i mijena godišnjih doba najviše dolaze do izražaja plesovi s astralnim motivima na svetkovinama u čast mladog mjeseca. Posebno mjesto u sumerskoj zajednici koja se bavila poljodjelstvom pripada plesovima uz vegetaciju i plodnost.
Pronađene su iskopine s prikazom plesnog kola u kojem su likovi s posudama u ruci u brzom kretanju. Posebno se slavio bog biljnog svijeta Damuzi, kasniji Tamuz koji svake godine kad zamire raslinstvo silazi u podzemni svijet, a vraća se u proljeće bujanjem prirode. Bogoslužje se u Sumeru odvijalo u plesno-dramskom prikazu uz glazbu, a prikazima ritualnih motiva pridavala se magijska moć. Osim u bogove prirode i neba vjerovali su i u kobne demone od kojih se valjalo braniti čarolijama, a ples je bio sredstvo kojim se plaše i gone mračne sile. U kultu mrtvih, osobito pri sahrani plesali su se plesovi u kojima se religija stapala s magijom. Rijetko i izvanredno svjedočanstvo o kultnom plesu predstavljaju iskopine iz Samarre, grada na lijevoj obali Tigrisa (otprilike 4000 god.pr.Kr.). Tada je čovjek bio toliko prožet religijom da mu je ona bila prva i ćesto jedina inspiracija, a prava umjetnička ostvarenja su kultni predmeti. Na tim predmetima nalaze se prizori djevojačkog sakralnog plesa dozivanja kiše, nizovi plesačica, te razigrana ženska kola. S kultom vegetacije je povezan i kult vode te se na nekim predmetima nalaze prikazi likova koji plešu među drvećem, granama i vodom, a na jednom se vidi plesač sa stijegom u svakoj ruci u pokleku pred božanstvom, s posudom iz koje se izlijeva voda na dvije strane.
Svaki od ranih samostalnih gradova bio je podignut oko hramova i imao lokalnog boga zaštitnika. Hramovi su imali oblik stepeničastih tornjeva sa širokim terasama što su spiralno vodile do svetišta na vrhu. Na tim su se terasama za blagdana kretale živopisne povorke od podnožja do odaja uz pjevanje svirku i obredne plesove. U službi hramova su bile i žene među kojima je bilo uglednih svećenica, pjevačica i sviračica koje su se bavile i plesom. Uz hramove su bile i škole u kojima se svećenstvo podučavalo glazbi pa su svećenici uglavnom sačinjavali stalež glazbenika. Kasnije su osim hramskih škola osnovane i škole uz kraljevske palače u kojima su se obrazovali profesionalni glazbenici, svirači i plesačice. S obzirom na najužu povezanost plesa i njegove zvučne pratnje, glazba je jedan od izvora znanja o plesu. Sumerani su osim primitivnih glazbala poznavali i razvijenije instrumente, harfu i liru. Njihov je instrumentarij bio toliko bogat da su u molitvama i obredima raznih vrsta te u hvalospjevima u čast bogova koristili sasvim određena glazbala kao što su bile određene i ritualno plesne geste i koraci. Za pratnju plesa su ipak koristili jednostavne primitivne instrumente kao što su udaraljke, i to pretežno bubnjevi. Smatra se da je Mezopotamija bila kolijevka mnogih ritmičkih obrazaca za bubnjeve, koje su kasnije preuzeli i drugi narodi s istoka.
Plesne cipeleNaučite plesati uz Youtube