Kralj Hamurabi (1729-1686. god.pr.Kr.) utemeljio je veliku babilonsku državu, uključivši u nju sumersko-akadsko područje. Sumerani kao narod se od tog vremena više ne spominju, no njihova religija je i dalje ostala glavnom pokretačkom snagom mezopotamijske civilizacije. Zato se i u razdobljima nakon Sumerana ples prvenstveno povezuje u sklopu sakralnoga, odnosno magijskoga. U Babilonu su za vrijeme Hamurabija procvale znanost i umjetnost, razgranala se religija i bujali su sakralni kultovi. Najvažnija svečanost u Babilonu bila je proslava Nove godine koja je trajala deset dana. Gradom su se uz glazbu i ples kretale raskošne povorke noseći lik boga Marduka. Davali su se i prikazi iz mitologije te dramsko-glazbeno-plesne predstave.
Nakon smrti kralja Hamurabija ugasilo se zlatno doba Babilona i to upadom indoeuropskog naroda Hetita koji su ga opustošili, ali ipak usvojili njegovu civilizaciju. U stijeni Yazilikayi nalazimo uklesan trag plesne kulture Hetita. Reljef predstavlja zbor božanstava, kojem se s jedne strane približava red ženskih, a s druge strane muških plesača, s hetitskim kapama u obliku tuljca i tipičnom hetitskom šiljatom obućom. Skupine izvode ples u trčećem koraku, a u prilog tome govori stav figura gdje je po jedna noga svakog lika odignuta od tla. Pronađeni su i prikazi plesova sa seksualnim motivima. Likovi nagih ženskih silueta, urezanih u starobabilonske pečatne valjke, prikazuju babilonske božice, a likovi plesačica u kratkim haljinama, koje putenost više ističu nego pokrivaju, prikazuju hramske prostitutke. Ženski ples izvan svetišta, na svjetovnim gozbama, svečanostima i u haremima velikaša, imao je erotski puteni karakter i nosio je značajke plesnih kretnji i danas znanih kao orijentalni ples.
U Mezopotamiji nije manjkalo ni plesova borbenog značaja, čije su izvedbe krasile svečanosti ustoličenja novog vladara, proslave pobjeda ili su bile demonstracija snage i vještine. Ponekad je te plesove pratila glazba, a česti su bili i oni u kojima se bacao bumerang. Prvi ples ratničkog i junačkog značaja zvan perzika izvodili su Perzijanci koji su sredinom 6.st.pr.Kr. osvojili Babilon. Ples se izvodio u orijentalnoj odjeći s kapom na glavi, a plesao ga je i sam perzijski kralj. Perzika se izvodila uz pratnju frule, plesač je u svakoj ruci imao mali štit i udarajući jednim o drugi označavao ritam. Žustri i dinamički plesni pokreti sastojali su se od skokova u vis, s padanjem na jedno ili oba koljena, od izmjeničnih spustova u čučanj i naglih dizanja te uzastupnog izbacivanja desne odnosno lijeve noge naprijed ili u stranu iz stava dubokoga čučnja. Ovaj ples je danas najviše poznat iz ruskih narodnih plesova, gdje se naziva prisjadka.
Drevne civilizacije nisu potisnule iz svojih religija kult životinja. Na nekim prikazima se ne može sa sigurnošću uočiti je li riječ o plesaču maskiranom u životinju (bilo je i plesova s maskama) ili o životinji u ljudskom stavu i pokretu. Čovjek svojim imitativnim plesom više ne oponaša životinju u tolikoj mjeri kao što je to bilo u ranijim primitivnijim kulturama, u Mezopotamiji se naime životinja najčešće zamišljala i prikazivala u plesu s ljudskim kretnjama.
Nastavljači sumerske i babilonske kulture bili su Asirci. Prihvaćali su i druge utjecaje i odabirući od svakog, ono najbolje pretvarali često u nešto novo. Semitske vjerske svečanosti su bile radosna zbivanja te s toga asirska riječ ‘plesati’ znači i ‘radovati se’.
Plesne cipeleNaučite plesati uz Youtube