Iako u tangu postoji djelomičan utjecaj glazbe i plesova iz cijelog svijeta, tango su stvorili i razvili stanovnici Buenos Airesa. U barovima, kafićima i plesnim dvoranama Buenos Airesa tango se plesao, živio, voljeo, a ponekad se zbog njega i umiralo. Tango je glas ulica ovoga grada, i zasluge za postojanje ovoga plesa pripadaju svim izvrsnim plesačima koji su godinama njegovali i razvijali ovu plesnu formu, kao i velikim maestrima koji su glazbu skladali vođeni svojim životnim pričama.
Povijest tanga započinje u razdoblju kad je Buenos Aires bio pod upravom Španjolskoga carstva. Doseljenici su bili uglavnom Španjolci i afrički robovi (Buenos Aires na španjolskom znači dobri ili povoljni vjetrovi). Lokalno stanovništvo nikada nije prihvatilo doseljenike i dolazilo je do borbi za teritorij. 25. svibnja 1810. građani Buenos Airesa skinuli su s vlasti španjolskog kraljevskog namjesnika i uspostavili lokalnu vladu. 9. srpnja 1816. proglašena je nezavisnost od Španjolskog carstva koja nije priznata sve do 1862.
Nedugo zatim naređeno je da se iz pampa iseli sve indijansko stanovništvo i brojni gauchi, južnoamerički jahači, svojevrsni borci za slobodu. Pod vodstvom generala Julija Argentina Roca poslano je pet naoružanih četa sa zadatkom da istjeraju Indijance i gauche. Ovakav je potez rezultirao slijevanjem velikog broja ljudi u Buenos Aires, među kojima su bili i payadori, putujući glazbenici iz gaucho plemena. Oni su u barovima svirali jednostavne melodije s osnovom na četvrtoj žici i pjevali improvizirane, često opscene, stihove. U njihovoj je glazbi vjerojatno bilo originalnih indijanskih napjeva i ritmova. Ovo bi moglo djelomično objasniti pojavu milonga, glazbe i mjesta na kojima se plesao tango.
Afrikanci, prvobitno dovedeni kao robovi, njegovali su vlastiti oblik ritmičke glazbe kao što je bio candombe, vrsta atletskog plesa. Candombe i payadore nedvojbeno su u jednom trenutku došli u kontakt, a to bi moglo objasniti nastanak milonga u obliku u kojem su poznati danas. Nije isključeno ni da su polka, valcer, mazurka i schottische također imali svoj utjecaj u stvaranju milonga. No najvažniji utjecaj u razvoju tango glazbe i plesa je ples habanera, stvoren u Havani na Kubi, a poznat i kao andaluzijski tango. U srži habanere bio je hod, baš kao i u tangu, no nije moguće sa sigurnošću utvrditi kako se plesalo. U jednom su se trenutku milonga i habanera spojile u prvobitni oblik tanga, ples koji je već tada u sebi imao utjecaje iz svih dijelova svijeta.
Oko 1800. godine počelo je veliko doseljavanje u Buenos Aires. Većina doseljenika bili su muškarci koji su tamo došli u potrazi za boljim životom, no prilike su bile teške. Jedan od rijetkih unosnih poslova bila je prostitucija, a upravo je u bordelima na rubovima grada tango doista zaživjeo. Ti su ilegalni bordeli bili poznati kao ‘plesne akademije’ u kojima se potajice podučavao ples. Jednostavni je ples započeo kao igranje uloga prostitutke i svodnika, a s vremenom je žena dobila općenitiju ulogu zavodnice koja muškarca vodi u grijeh i propast. Važna je uloga compadrita i compadrea, sitnih prijestupnika i svodnika s jedne strane i muškaraca malo boljeg položaja s druge.
Pripadnici viših slojeva Buenos Airesa ovaj su ples odbacili kao prljavi ulični ples, ali vjeruje se da su mnogi mladi imućni muškarci potajice posjećivali plesne akademije.
Oko 1880. godine pojavio se novi instrument iz Njemačke, bandoneon. Iako ga je bilo prilično teško svladati, njegov je oplakujući zvuk uhvatio samu bit tanga i otada je postao nerazdvojno vezan uz tango glazbu.
Početkom 20. stoljeća u stihovima se pojavila nova tematika. Melankoličnim tonom pjevalo se o prošlim vremenima, prisjećalo potrošenih života, izgubljenih ljubavi, neuzvraćene ljubavi, čežnje za majkom, rodnim mjestom ili ulicom, ali najviše od svega pjevalo se o ljubavi prema tangu. Stihovi su napisani na uličnom jeziku Buenos Airesa, lunfardu, koji je bio mješavina španjolskog, talijanskog i kreolskog, s neobičnim oblicima riječi.
Smatra se da je argentinski plejboj Ricardo Guiraldes 1910. ili 1911. godine u Parizu prvi predstavio tango. Ples se uvelike razlikovao od uobičajenih plesova toga vremena, neki su ga smatrali opscenim, a bez sumnje je pomaknuo granice društveno prihvatljivog ponašanja. Ples je u Europi dobro prihvaćen te je nakon toga uvezen natrag u Buenos Aires gdje su ga, nakon početnog odbijanja, sada prihvatili i pripadnici viših slojeva.
Unatoč zabranama i poteškoćama tango i danas živi, iako mu prijeti pretjerana europeizacija. Naime, bit tanga je u povezanosti između dvoje ljudi, u empatiji, potrebi za zagrljajem, bijegom. Zbog različitog poimanja života Europljani i Amerikanci teško se povezuju s tim idejama, a u plesu traže pravila i doživljavaju ga kao javni prikaz vlastitih sposobnosti, što je u potpunoj suprotnosti sa smislom tanga. Tango je priča o zavođenju, tihi razgovor između dvoje ljudi, čiji smisao nije javno pokazivanje već intimno dijeljenje energije u ritmu zavodljive glazbe.
Plesne cipeleNaučite plesati uz Youtube