Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u pozadini gotovo svih baletnih pozornica visio je zastor na kojemu je bila naslikana scena vezana uz radnju baleta. Na samoj pozornici često su stajale i realistične reprodukcije nekih objekata, ali takva je scenografija obično zauzimala previše mjesta i ograničavala slobodu kretanja.
Danas se ona koristi samo u tradicionalnim baletima, a atmosfera se dočarava jednostavnim skulpturama ili nabranom tkaninom raznih boja. Sve češće se u tu svrhu koriste moderni svjetlosni efekti, koji uključuju prikazivanje dijapozitiva ili kratkih filmova u pozadini pozornice, ili čak na samim plesačima. Izvrstan primjer korištenja ove tehnike je balet Astarte (1967) Roberta Joffreyja, u kojemu publika vidi glumce u snimljenim krupnim planovima, dok istovremeno plešu na pozornici.
Plesne cipeleNaučite plesati uz Youtube